PUT U SREDIŠTE AFRIKE

 Dnevnici istraživača Henryja Mortona Stanleya

Ovo je moj dnevnik na putu u neistraženu unutrašnjost Afrike. Odlazim u nepoznato sa željom da otkrijem nešto novo, da pripomognem čovječanstvu u širenju i nadmoći. Ali isto tako odlazim jer želim iskusiti nova uzbudenja i biti poznat kao neustrašivi. Izjedaju me sumnje u moj povratak, ali me ohrabruje to što ću biti prvi koji je ikada stao na Afričko tlo, točnije, u tajnovitu, nepredvidivu i opasnu afričku unutrašnjost. Najgore od svega je što nemam niti predodbu o onome što tamo mogu susresti, s čime ću se morati boriti, što ću morati proći. Jednom sam zapravo već bio u Africi. Morao sam pronaći izgubljenog istraživaća, Davida Livingstonea. I naravno, to je za mene bila velika čast. On je zaista velik istraživač, a mogu priznati da me on jednim dijelom nadahnuo za ovu ekspediciju.
DAN 1.
Prije samog puta, morao sam obaviti neke pripreme. Skupio sam posadu, ukrcao tovar koji će nam poslužiti na putovanju na brod, te se pobrinuo da pomno isplaniramo plovidbu. Napravili smo velike zalihe hrane i vode, te ponjeli neke ljekove ako nam zatrebaju. Imamo nešto oružja i sličnih priručnih stvari za slučaj nevolje ili opasnosti. Na brodu su uz mene samo sposobni jaki ljudi, te još nekoliko znanstvenika i obrazovanih ljudi koji će pomoći da naša ekspedicija uspije. Danas smo se otisnuli s američke obale. Krenuli smo u nepoznato spremni na sve što nas može snaći na putovanju. Ja i još nekoliko ljudi stajali smo na palubi i hvatali posljednje poglede na američke obale. Naša velika pustolovina je započela.
DAN 2.
Putujemo prema Africi preko Atlantika. Iskreno, ostalo nam je još nekoliko dana puta, a ja se sve više bojim. Ali u jedno sam siguran, nikad neću odustati. Nebo se počelo oblačiti, nadam se da neće biti oluje.
DAN 4.
Jučer nisam pisao jer se najgore obistinilo. Taman uvečer, 3. dana plovidbe, kad je sunce zašlo, prijeteći sivi tmurni oblaci nadvili su se nad nebom. Zapuhao je užasan i jak vjetar i počeo je pljusak. Valovi su bili vrlo veliki i oluja je bila tako jaka da nismo znali hoćemo li preživjeti noć. Valovi i nemirno uzburkano more nosili su i valjali naš parobrod. Unatoč vještom upravljanju brodom, teško je bilo prkositi moru. Kroz neke je prozore u brod navrla voda. Hrana i zalihe vode, sve je bilo uništeno. Moramo brzo pronaći kopno, jer ono nam je sada jedini spas.
DAN 5.
Pred zoru ugledali smo kopno. Bila je to portugalska obala. Pristali smo u luci Porto i obnovili zalihe hrane i vode. Ovog smo puta brod pametnije organizirali i bolje zaštitili namirnice. Otišli smo još u jednu gostionicu gdje smo se malo zabavili, možda čak i po zadnji puta. Ostaju nam još 2 ili 3 dana plovidbe. Spremni smo na sve. Znamo da će dani koji uslijede biti izrazito naporni, zato danas svi idemo rano na spavanje kako bismo prikupili snage za usljedeće napore. Nadajmo se da nećemo imati više problema.
DAN 7.
Posada i ja iscrpljeni smo u potpunosti. Već sam prije sudjelovao u ekspedicijama, ali niti jedna nije bila teška kao ova. Već 48 sati nismo spavali jer smo promatrali i bilježili razne promjene u reljefu, temperaturi, klimi, vegetaciji uz obalu i drugim prirodnim obilježjima. Sve je drugačije i izgleda kao da smo plovili uz različite kontinente. Što će tek biti kada zademo dublje u unutrašnjost Afrike?
DAN 8.
Stali smo na jednom mjestu gdje se nalazi gusta šuma. Vruće je i sparno, a zrak težak i suh. Biljke i tlo, sve je drugačije. Neki djelovi se čine potpuno neprohodnima zbog gustog niskog raslinja, a često se može čuti siktanje zmija. čini mi se da su one zasada jedina opasnost. Moramo dobro paziti kuda hodamo da netko ne nagazi na zmiju jer su stopljene s okolišem, pa su teško uočljive. Opasnost vreba i iz zraka jer neke zmije nastanjuju drveća, pa moramo biti na oprezu.
DAN 12.
Već dugo nisam pisao jer smo danonoćno hodali i proučavali šume. Vrlo je vruće i ima mnogo čudnih kukaca. Jučer smo doživjeli nenadoknadiv gubitak, naime, jedan član ekspedicijskog tima umro je od ugriza zmije otrovnice. Pokušali smo zaustaviti kolanja otrova po krvi, ali ta je zmija bila toliko otrovna da je bilo prekasno. Uspjeli smo je ubiti i osvetiti našeg prijatelja. Sve je gore. Nema vode, a umor nas nadjačava i nećemo tako još dugo izdržati.
DAN 13.
Nakon nekoliko dana iscrpljeni smo došli do rijeke. Voda se čini dovoljno plitkom, a ima i riba pa ćemo se dobro najesti. Rijeku ću ucrtati u našu kartu i nazvati je Oguue, po našem izgubljenom prijatelju.
DAN 15.
Nekoliko smo dana ostali kod Oguue ali smatram da stalno moramo biti na oprezu zbog raznih životinja koje se prema nama ponašaju odviše neprijateljski. Vjerujem da smo do sad prehodali već 800 milja. Ekspedicija dobro teče, ali bojim se da nikad nećemo naći put do obale. Sve se čini kao jedan veliki labirint opasnosti, ali moram biti hrabar i zadržati mir u timu, jer strah razara prijateljstvo, ljubav i ponos.
DAN 17.
Ovo je sve užasno!!! Zaire je umro. On je bio moja desna ruka i najbolji prijatelj. Nemam više snage za ništa. Saljeću nas kukci. Takav je jedan ugrizao Zaira. Natekla mu je ruka i ubrzo je kolnuo. Nosili smo ga 20-ak sati u nadi da ćemo pronaći neku rijeku, jer se više nismo mogli vratiti do Oguue. Onda je umro. Našli smo veliko tropsko stablo i podno mu sahranili tijelo. Bio je odličan čovjek i imao je ženu i malenu djecu. Mislim da nema smisla nastaviti ekspediciju. Nije u redu, ali smatram da se više ne možemo vratiti. Došli smo predaleko.
DAN 20.
Opet smo naišli na rijeku, samo ovog puta veću i snažniju. Bio je velik pljusak. Bujica je nosila granje i izgledalo je kao da će se nebo srušiti. Bilo je prevruće i neizdrživo. No, nakon samo nekoliko sati, oluja je prestala. Dosad smo se već bili navikli na kratkotrajne pljuskove, ali ovo je bilo nešto puno gore. Ostat ćemo nekoliko dana uz rijeku, opskrbiti se zalihama i odmoriti. Rijeku ćemo nazvati Zaire na spomen mome dragom prijatelju. Nekoliko kilometara hodajući oz obalu, naišli smo i na veliko jezero. Priroda je izgledala tako mirno i neokaljano, a moju dušu izjeda strah i neizvjesnost. Osjećam da ćemo se morati suočavati sa strašnim stvarima. Sutra ćemo opet nastaviti putovanje.
DAN 22.
Hodali smo gotovo pola dana. Prošli smo kroz prašumu (opet). Dala se naslutiti opasnost. Iznenada, vrućinu, siktanje zmija i šumove prekinuo je veliki, ali kratkotrajan pljusak. Sklonili smo se pod velike paprati i drveće dok se pljusak ne smiri, a onda izašli i pokušali prijeći jezero. Iz jezera se vidjela magličasta para kako se diže u vis obasjana sunčevim zrakama. Prizor je izgledao prekrasno.
DAN 23.
Danas smo imali prvi susret s afričkim domorodačkim stanovništvom. Na prvi pogled nisu mi se činili baš privlačnima i malo sam zazirao od njih, ali odlučio sam ih upoznati. Oni se u potpunosti razlikuju od nas. Primijetio sam da su neobično gradeni. Njihova lica, noge,ruke sve je nekako neuobičajeno. Koža im je crna, a zbog neobičnog izgleda i čudnih rituala i običaja počeo sam misliti da su nakazni divljaci. Moj stav opravdava to da se oni kite majmunskom kožom, mišjim glavama i kožama otrovnih zmija. Koriste još i majmunske kosti i kozje rogove. Doznao sam da od žlijezda krokodila koje love rade neke mirise i da krokodilsku kožu koriste za oblačenje. No,ne čudim se samo ja. Oni se isto medusobno čudno pogledavaju i nešto mrmljaju. Osjećam neprijateljstvo. Oni sumnjaju da mi pripadamo ljudskom rodu, a ima i sličnih uvreda s naše strane.
DAN 24.
Danas smo ostali oko Konga. Još smo malo istraživali. Sutra ponovno krećemo dalje. Nešto počinjem zaključivati, no preumoran sam da bih sada pisao. Dovršit ću sutra. Spavamo pod vedrim nebom. Dobro smo osigurani u slučaju opasnosti. Da bi guštere, zmije i kukce održali podalje, ostavili smo upaljenu vatru.
DAN 25.
U Africi smo pronašli mnogo korisnih stvari. Ima kave, kaučuka i kakaa. Uzgaja se jam (slatki krumpir), taro (tropska gomoljka)... One kulture kojima smo se hranili tijekom našeg prebivanja u Africi su tapioka, sijerak i proso. Kretali smo se od sjevera prema jugu. Afrika ima mnoga bogatstva i vrlo korisne prirodne resurse. U rudnicima Konga kopaju se cink, kositar, koblat i bakar, no najfascinantnije i veliko bogatsvo donose dijamanti. Već neko vrijeme mislim kako bi bilo da bijelci preuzmu upravu nad svim tim iskoristivim bogatstvima.
DAN 30.
Emocionalno sam nestablian. U meni gore želja za povratkom i želja za daljnja uzbudenja. Znam da će i jedno i drugo biti jednako teško, no ipak na ovaj sam se pothvat sam odlučio i stojim iza svojih postupaka. Trenutno nas je ostalo samo 4. Prije nekoliko dana izgubili smo petero članova. Razlog njihove smrti nije nam poznat. Odjednom su se počeli žaliti na nesnosne vrtoglavice i bol u želucu, a primjetili smo i velike otvorene rane na koži. Shvatili smo da je bolest prijenosna, pa smo ih morali ostaviti. Što nas je manje, strah je veći, a svade su sve češće. Preostala trojica mene krive za sve gubitke tijekom ovog istraživačkog pothvata. Došlo je upravo do onog čega sam se najviše bojao. Prijete mi da će me ostaviti samog,a li ipak vjerujem da su svjesni da razdvojeni nećemo preživjeti. Već 3 dana hodamo bez prestanka i prošli smo dvije velike rijeke. Prvi puta se suočavam s teškim fizičkim posljedicama. Ne osjećam noge, a glava me užasno boli. Ovaj prostor mi se čini nekako poznat. Mislim da se nalazimo kod jezera Tangaljike. Tamo sam već prije tražio Davida Livingstonea. Nadam se da ćemo ubrzo stići do jezera jer se osjećam iscrpljeno i na kraju sam snaga. Težak zrak i vrućine me ubijaju.
DAN 33.
Upravo smo stigli do jezera. čini mi se da je Johanson sve čudniji. Oči su mu upadnute i ima velike podočnjake. Istina je da smo svi boležljivi i slabi, ali ipak, on izgleda najgore. Dao sam mu neke ljekovite trave koje sam dobio od domorodaca i čini mi se da su počele djelovti. Vratio mu se apetit i opet može samostalno hodati. Pičekat ćemo uz jezero još koji dan dok se svi u potpunosti ne odmorimo, pa ćemo krenuti dalje.
DAN 36.
Hodamo već nekoliko sati i našli smo se kod nekog jezera koje nije ni približne veličine kao Tangaljika. Ipak sve češće moramo stajati kako bismo povratili snagu, te se napili i okrijepili. Prepreku nam sve više čine i visoke planine koje su se počele pojavljivati. Imam osjećaj da smo sve bliže cilju.
DAN 37.
Danas smo izgubili Johansona. Na teškom i napornom usponu, popustio je i umro. I ovako je već bio oslabljen, pa za takve napore nije bio spreman. Ja i još 2 čovjeka jedva smo prešli planinu. Nakon prelaska, temperature su postale abnormalno visoke. Možda nam se to tako činilo zbog velikih temperaturnih amplituda izmedu planine i nizine. Takve stalne promjene još nas dodatno iscrpljuju.
DAN 40.
Konačno vidimo more! Prema mojim procjenama nalazimo se 10 stupnjeva južno od ekvatora. Vraćamo se kući, jer je naša misija, unatoč velikim gubicima i nevoljama sretno završena! Upoznali smo mnoge prirodne ljepote i susreli se s velikim kušnjama i nevoljama. Susreli smo se s drugim kulturama, doduše malo čudnim, ali poštovanim i drugačijim. Ovo putovanje bilo je prijelomnica u mom životu i najteža odluka i učinjen pothvat ikada.
S poštovanjem vaš Henry Morton Stanley.