Zivot židova u Medjimurju

 (Rad napravila: Katarina Toplek, 8.b)

 Gospoda Elizabeta Breslauer rodena je davne 1921. godine u Cakovcu. Rodena je u židovskoj obitelji kao treće dijete Marije i  Rudolfa Deutsha. Brat Pišta (Stjepan) bio je majčin ljubimac, a Margit, sestra i Bežika (kako su je odmilja zvali) bile su tatine ljubimice. Njezini  su roditelji i cijela obitelj stigli iz Madarske i pripadali takozvanim madarskim Äidovima. Obitelj je posjedovala kino i dućan.

-        čega se najviše sjećate iz svog djetinjstva?

-         Ja sam prodavala karte u kinu. To sam voljela raditi zato jer sam uvijek mogla gledati sve filmove (pa čak i one za odrasle). I sada pamtim neke filmove koji su se prikazivali.

-         Nikad nisam čula za te filmove. Kojih glumaca se najviše sjećate i koji su vam najdraži? Kako ste se odijevali?

-         Najradije smo gledali ono što nismo smjeli; Rudolfa Valentina. U ono vrijeme nisu postojale čizme pa su se nosile visoke cipele na vezanje i končane čarape do stegna. Čarape su pridržavale podvezice (stropantlin). Nosile smo bijele bluzice i tamnoplave suknje s tregerima. Dečki su do 13.-te godine nosili kratke hlače, a nakon bar micve dobivaju duge hlače jer postaju muškarci.

-         Koje dane ste odlazili u crkvu?

-         Za židove je subota (šabat) bio dan molitve i odlazilo se u sinagogu. Čitalo se sveto pismo Tora i psalam te se tumačilo i zajednički molilo. Najveći blagdan kod židova je Roš hašana; židovska nova godina koja se slavila u rujnu ili listopadu. Jom Kipur je najsvetiji dan u židovskoj godini - dan pomirenja koji se sastoji od javnog priznavanja grijeha, molitve i posta.

-         Kakvu ste školu završili?

-         Nakon gradanske škole, izborila sam se kod roditelja da nastavim školovanje. Naime, daljnje se školovanje plaćalo. Završila sam ekonomsko-trgovačku školu. Muškarci su obavezno nastavljali školovanje.

-         Kako je bilo sa školskim vjeronaukom?

-         Kao židovka, nisam trebala prisustvovati katoličkom vjeronauku u školi. Mogla sam izaći, ali sam molila vjeroučitelja (fratra) mogu li ostati na satu i slušati. Kasnije u životu to se pokazalo vrlo korisnim. Udala sam se za katolika.

-         Što se dešavalo nakon završenog školovanja?

-         Nakon završene trgovačke škole, sa 15 godina, počela sam raditi u Čateksu. Nisam trebala, ali sam željela raditi. Počela sam izlaziti na čajanke u nedjelju i šetati gradom. Na jednoj čajanki u Šajerovoj zgradi (današnja kavana), upoznala sam svog budućeg supruga. Bio je zgodan i pažljiv. Često me čekao ispred škole, donosio cvijeće, bombonijere. Kada je mama pitala tko je to donio, rekla sam da je to od prijateljice. čokoladu sam pojela, a mama nije pitala što se dogodilo s njom. Udala sam se sa 18 godina. Mlada. Roditeljima nije bilo po volji što se udajem, ne zato što je muž bio katolik, nego zato što sam bila mlada. Židovski mladenci, kad se vjenčaju, hodaju ispod baldahina. Ja nikad nisam hodala ispod baldahina, ali mi nije žao. Prihvatila sam vjeru svog muža, primila sakramente Katoličke crkve i odgajala dijete u katoličkoj vjeri. Moj muž je dolazio iz jako pobožne obitelji iz Slavonskog Broda, ali od mene nikad nije tražio ni da se prekrstim, ni da prijedem na katoličku vjeru.

-         Kakvu vjenčanicu ste imali?

-         Nisam imala vjenčanicu. Bila sam tvrdoglava i tražila od roditelja da mi kupe materijal koji je bio jako skup. To mi roditelji nisu mogli omogućiti. Ili to ili ništa! Ostala sam pri svome. Bilo je ništa. Udala sam se u tamnom kostimu. Nisam bila ni na svojoj svadbi. Svatovi su ostali slaviti, a meni je mama složila nešto hrane u kutiju i mi smo otišli na bračno putovanje u Zagreb.  Tako je završilo najljepše razdoblje u mom životu.

-         Gdje ste bili kada je počeo rat?

-         Muž je bio intelektualac, radio je u državnoj službi kao šef računovodstva, pa smo bili dobro informirani o dogadajima u Europi i Jugoslaviji. Nekoliko dana prije početka rata, muž je bio svako malo pozvan u vojsku na čekanje, a ja sam s djetetom napustila Daruvar i vratila se roditeljima u Cakovec. Muž je kasnije došao za mnom. Sve što smo imali, ostavili smo tamo, u Hrvatskoj. Cakovec je bio u Madarskoj - bili smo stranci (muž je Hrvat). Tu gdje sam rodena, bila sam stranac.

Sestra je živjela s mužem u Zagrebu. Počeli su progoni Židova. Šogora su 1941. odveli u logor Jasenovac. Sestra se vratila sa kćerkom Vericom u Cakovec. Naime, Hrvatska je svoje Äidove riješila odmah na početku rata.  Zahvaljujući kardinalu Stepincu, miješani brakovi u Hrvatskoj nisu  se dirali. Madarska je najduže čekala sa progonom Židova. Majka je sklonila sestru u jedno madarsko selo, a mala Verica imala je 7 godina i ostala je s nama. Kasne 1944. polako su nestajale cijele židovske obitelji iz Cakovca. Imovina se pokrala. Moje roditelje odveli su 26.4.1944. godine. Nitko im nije mogao pomoći, ali bili su smireni jer je postojala mogućnost da mi, moj muž i ja, posvojimo malu Vericu i tako barem nju spasimo. Postupak je pokrenut i sve bi bilo u redu da nije jedna zavidna susjeda prijavila da se Verica nalazi kod nas. Nikad neću zaboraviti to jutro kad su odveli Vericu. Iz kufreka, koji je uvijek bio spreman, izvadila sam haljinicu i fertek (pregaču) da je obučem. Došla  su dvojica žandara koji su vukli Vericu. Verica me vukla za jednu stranu haljine i vikala: „ Teta ne daj me!! “ Sin me vukao za drugu stranu haljine i vikao: „Mama, ne daj Vericu!!“  Plakala sam i vukla djecu u stan, ali oni su bili jači. Nikad više nismo vidjeli Vericu - malog andela. Ostala je samo haljinica i fertek; dala sam najstarijoj unuci da čuva jedinu uspomenu na našu malu Vericu.

-         Što je bilo s bratom?

-         Brat je radio na elektri. On je već bio u vagonu za Auschwitz, ali smo ga uz pomoć dobrih ljudi uspjeli spasiti. Molila sam direktora elektre da ide intervenirati kod vlasti  na način da kaže da je on neophodno potreban u poduzeću. Tako smo ga izvukli nekoliko minuta prije nego je vlak krenuo za Njemačku. Brat je bio spašen.

-         A sestra?

-         Nakon što je majka sakrila sestru u jedno madarsko selo kod rodaka, sve je bilo u redu sve dok nije doprla vijest da su roditelji odvedeni u logor, a nekoliko dana za njima i njezina jedina kćer Verica. Slomivši se, sama se predala  i otišla u logor jer više nije imala razloga za život. Malo zatim ugušena je u plinskoj komori.

Ja sam u vrlo kratkom vremenu ostala bez skoro cijele svoje familije.

-         Kako ste sve to preživjeli?

-         Imala sam malo dijete, puno problema, strah. Nisam  mogla trijezno razmišljati. Nismo imali ni što jesti. Posljedice tih tragičnih dogadaja izbile su poslije rata. Godinama sam se liječila. I danas bolujem.

-         Kako ste vi dočekali kraj rata?

-         Uskoro, ljeti te 1944. godine, došli su žandari i po nas. Mog muža, sina i mene odveli su, kao strance, u logor u Budimpeštu. Bili smo smješteni  u jednoj zgradi, negdje u centru Budimpešte. Žene i djeca bili su u podrumu, a muškarci na trećem katu. Sin i ja bili smo zajedno s još stotinu žena i djece u hladnom, mračnom podrumu. Štakori su šetali noću izmedu naših strožeka (ležaja od slame). Od hrane smo dobivali neku juhu, vodu  i malo kruha. Nisam mogla jesti. Utučena, slomljena, bolesna. Dobila sam avitaminozu (nedostatak vitamina). 
Po cijelom tijelu otvorile su se rane koje su krvarile. Noću bi stjenice izlazile iz zidova i gmizale po nama. Nisam imala snage boriti se. Živu su me izjedale. Zavoja za previjanje nije bilo. Ruke i noge vezala sam toaletnim papirom koji se primio za ranu, a kad sam ga skidala, trgala sam i kožu s udova. Tri mjeseca živjela sam izmedu života i smrti. Oko nas su padale bombe i do sto kilograma teške. Mnoge su zgrade ostale razrušene, samo je naša ostala nekim čudom cijela. 
Vratili smo se u Cakovec. Gladni, bijedni, bolesni i bez igdje ičega i ikoga svoga. 
        Muž je bio rezervni oficir i nakon povratka morao se javljati svaki tjedan kod nadležnih. Posla nije bilo. No unatoč tome, sav taj jad i bijeda nisu bili ništa prema duševnoj boli koja je ostala nakon svega toga . Novi poredak u novoj državi trebao je stručnjaka poput mog muža pa je dobio posao.

           Nikad nisam preboljela nestanak obitelji. Godinama nakon rata liječila sam se od depresije. Tuga i bol ostali su zauvijek u duši. Nijedan lijek ne može izliječiti tu bolest.

           Rat je završio.  Zbrajale su se žrtve. Brojali su se mrtvi. Grobovi znanih i neznanih žrtava. Ja svoje najmilije nikad nisam pokopala. Oni svoje grobove nemaju. Ostala su samo sjećanja i slike urezane u moje srce i pamćenje.

           Na židovskom groblju u Mihovljanu postoji grob moje obitelji gdje je pokopan brat, a upisani su i moji roditelji, sestra i mala Verica. Samo upisani.

           Neka se nikad ne ponovi!! 

Kroz ovu tragičnu priču jedne židovske obitelji mogli smo pratiti rat i uništavanje Židova.   Svaki je rat zlo. Donosi uništenje, smrt, patnju, gubitak. Nitko ne zaslužuje takav život!!! Mi smo svi sretni što nismo živjeli u ono vrijeme, jer nakon Židova i Roma mi bismo bili sljedeći...

                                                Katarina Toplek 8.b